Rock je u biti opozicija

Cane: Uoci Splitskog koncerta

Svirali smo dosta po Europi. Nismo se nudili i tražili angažmane, već su nas tražili. Ali sve je to nekako bilo po sistemu "pomognimo malo onim napaćenim ljudima", pa bi nam organizirali, recimo, sedam dana u Belgiji, i tako nešto. Mi smo to sve prihvaćali, jer smo se trudili iz sebe izbaciti sve te naslage besmisla koji nas je okruživao. Trudili smo se ostati normalni, jer mnogo ljudi oko nas nije ostalo normalno. Kako da ti objasnim? Imaš rock. I imaš estradu. Nisu u Srbiji rock i underground pravili rat, nego je estrada pravila rat. Estrada je rak-rana. Estrada kao način razmišljanja. Kao način života - otkrio nam je pred splitski koncert vođa Partibrejkersa Zoran Kostić Cane

U splitskom ljetnom kinu Bačvice, koje se profiliralo kao pozornica za nastupe izvođača s rock prefiksom, u petak 16. kolovoza svoj su termin najavili "uništavači tuluma". Niz izvođača "s one strane granice", koji su počeli Rambo Amadeus i Disciplina kičme, nastavili su beogradski roots-rockeri Partibrejkers. Vođa benda Zoran Kostić Cane pred sam koncert porazgovarao je s nama o rocku iz njegove perspektive i o tome što su radili od kada su zadnji put svirali u Splitu, o novom albumu, o novom valu, o Andersenu i još koječemu.

— Ovo vam je prvi nastup u Splitu u zadnjih dvanaest godina.

Tako je. Posljednji put smo svirali u diskoklubu Shakespeare 1990., ali u Splitu smo prisutni od 1985., iz vremena našeg prvog albuma. Tada smo svirali u klubu Stop, na razglasu Marina Limića iz Stijena.

— Rock-glazba u Hrvatskoj jedva preživljava, kakvo je stanje u Srbiji?

U Srbiji je rock vrlo snažan, jer poslije svih ovih sranja, poslije svih ovih godina besmisla, bio je jedina definirana opozicija.

— Znači li da je rock u stvari bio soundtrack opozicije?

Pa rock je u svojoj biti opozicija. Devedeset i druge smo mi, EKV, Električni orgazam i još neki prijatelji, išli gradom u kamionu, svirali i protestirali. A sad se javljaju neki generali poslije bitke, koji sad nešto traže naknadno. Postojale su i svirke vezane uz frku oko Sarajeva u travnju, pa uz studentske proteste 1997.

Svirali smo dosta po Europi. Nismo se nudili i tražili angažmane, već su nas tražili. Ali sve je to nekako bilo po sistemu "pomognimo malo onim napaćenim ljudima", pa bi nam organizirali, recimo, sedam dana u Belgiji, i tako nešto. Mi smo to sve prihvaćali, jer smo se trudili iz sebe izbaciti sve te naslage besmisla koji nas je okruživao. Trudili smo se ostati normalni, jer mnogo ljudi oko nas nije ostalo normalno. Kako da ti objasnim? Imaš rock. I imaš estradu. Nisu u Srbiji rock i underground pravili rat, nego je estrada pravila rat. Estrada je rak-rana. Estrada kao način razmišljanja. Kao način života.

— Kažete da je u Srbiji rock-scena jaka. Posjeti koncertima i naklade ploča su jedni od boljih pokazatelja koliko ste se vi rockeri u stanju nositi s estradom.

Zašto me pitate o brojevima? Koliko tko prodaje ploča? To me uopće ne zanima. Sve su se brojke naštimavale. Mi ne sudjelujemo u službenoj statistici. Mi smo marginalci, autsajderi. Oprosti, ali stvarno me ne zanima. Dobro je dok postoje izdavačke kuće koje underground bendovima objavljuju ploče. Ili na primjer ovi pirati. Oni su uzeli lovu, ali su širili informaciju. Hladno pivo je sviralo kod nas i prodalo gotovo tisuću karata, publika je znala sve njihove pjesme, a neki naši bendovi prodaju po pedeset karata. Tako da su ti pirati, uza sve minuse koje su napravili, donijeli i nešto dobro.

— Na jesen vam izlazi novi album. Hoćete li i vi kao Bajaga i Đorđe Balašević pokušati pronaći izdavača i za naše tržište?

Album bi trebao izaći u listopadu. Zvat će se Gramzivost i pohlepa, a što se tiče izdavača... Pa ne znam, zapravo. Trebali smo se nešto dogovarati s Croatia Recordsom, da to oni objave, jer oni su objavili i naš debi album Partibrejkers. Ako je moguće, voljeli bismo s nekom većom kućom to realizirati, a ako nitko ne izda, nema veze. Važno je da se čuje. Pare se potroše, a ugled se stječe. Pare su za siromašne. Mi smo bogati duhom.

— Lani ste bili pozvani kao gosti na Crnog mačka, jeste li se već dogovarali za dogodine?

Ne. Ne zna se, ali mi se nikome ne nudimo. Tko voli, nek' izvoli.

— Prije nekoliko dana navršilo se dvadeset godina života grupe. Svoj ste život počeli u zlatno doba novoga vala, kada je rock bio na vrhuncu.

Mi smo nastali u to vrijeme, ali nismo pripadali novom valu. Mi smo u stvari izložili svoj odgovor na totalnu foliranciju, na totalni šminkeraj. Svi su pričali neku priču, tobože sve je to bilo O.K., a u stvari nije imalo veze s mozgom. Jednostavno, to nije bilo istinito. Na to smo mi rekli "Ovo je naša istina!". I iz toga našeg zdravog poriva počeli su se rađati neki novi ljudi. A kritičari nisu znali što bi s nama. Jedan je izjavio "Evo jednog novog benda, ali nejasne orijentacije". Ha, ha!

— Kako se sad osjećaš kad pogledaš iza sebe? Jesi li dobio ono što si očekivao? Jesi li zadovoljan ili ti se čini da si ih potratio?

Ne očekuješ da će to nešto dugo trajati. Uživaš dok traje. Nisam imao nikakav pripremljen plan. A kad malo bolje pogledam, vjerojatno je glazba od mene napravila malo boljeg čovjeka. Većina mojih kolega, da se nije bavila glazbom, bila bi u zatvoru ili bi bila mrtva. Ne bi ih bilo.

— Unutar tih vječitih alternativa, kao nešto potpuno drukčije djeluje ovaj projekt "rockeri čitaju bajke djeci". O čemu se tu zapravo radi?

To je jedan govorni album u kojem su razni rock glazbenici čitali Andersenove bajke. Ja sam, na primjer, čitao Trnoružicu, a netko je napravio pripadajuću glazbu, koja će ići u podlozi.

— Koliko ti je poznato stanje u Hrvatskoj glazbi?

Slabo pratim ove novije bendove. Znam Let 3 i ove starije. Gledao sam neki bend iz Splita koji se fura na funk, ne znam kako se zovu, bili su obučeni u liječničke odore... Moram priznati, volio bih da mi se na koncertu pojavi Mišo Krstičević i da na razglasu prije nastupa puste Split At Night.