25.12.2000, Pula, Uljanik

24.12.2000. Nedjelja....

Nakon jutarnjeg rituala (kavica) zapalismo put grada da uzmemo karte za koncert... Nažalost prodavale su se samo na jednom mjestu u gradu, a to je Rock Caffe (nekakva zadnja rupa bombastičnog naziva... po skromnom mišljenju). I tu doživismo šok broj jedan...cijena karte bila je visokih 50 kuna. Možda ne visokih za ostatak Svijeta, ali za Pulsku publiku definitivno previsokih. Lokalna ekipa je ipak navikla na koncerte za koje izdvoje max. 30-35 kuna. Prva misao je bila: bit ćemo sami na koncertu... pogotovo ako se uzme u obzir da su svirali nedavno ... prije dva-tri mjeseca. Da bi se odkomirali zaputismo se kući na domaću spizu:)

25.12.2000.

Spuštanjem s brda zvanog Vidikovac do legendarnog kluba Uljanik krenila je naša odiseja zvana Partibrejkersi - godine iščekivanja - snovi se ostvaruju...Još do prije nekih godinu dana mislio sam da ću morati ići na koncert u Sloveniju. Pred Uljanikom nas je dočekala poprilična hrpica ekipe koja se premišljala hoće li ući ili ne.... razlog: cijena karte.... i na dan koncerta bila je 50 kN.... očekivali smo i višu cijenu. Nakon nekih 8 godina nađoh se ponovo u Uljaniku... klub je uz neke face lifting zahvate ostao jednak kao i prije.... uz veći šank + separei... to prije nije bilo... ili sam ja bio premali da bi cugao.

Šok broj dva: na šankovima i pred samima klubom bila je tolika gužva da sam pomislio da nikad neću uspjeti vidjeti niti "P" od Partibrejkersa...Nakon bezuspješnog pokušaja da dođemo do nekakvog pića odustadosmo od te namjere i počesmo lagano kretati prema samoj sceni jer su se već čuli zvuci Antonove gitare...To je doista trebalo vidjeti...ne pamtim da sam ikad bio u većoj gužvi nego što je bila u samoj unutrašnjosti. Dok smo se mi probili do prvih redova (ovdje se zahvaljujem dvojici frendova ex. košarkaša Peji i Steblaju koji su uvelike pomogli oko probijanja u prve redove...pozdrav đaci:) U prvim redovima smo ipak imali više prostora ... i više zraka ... poznati sindrom znan kao "Pulska publika" ...sva ekipa se nabila na vrata kao da žele pobjeći van a ne ući unutra... Sam koncert je otvoren sa "...hoću nešto da ti kažem...hoću nešto da ti slažem..."...nakon toga je usljedilo jedno od jako rijetkih Canetovih obraćanja publici sa: "Dobro veče društvance...sretan vam Božić!"...nakon pozdrava uslijedila je tura poznatih dobrih starih stvari...

Sami spisak istih neću navoditi jer se iskreno rečeno nisam mogao sjetiti ni jedne sat nakon koncerta, a ne danas...nekih dvadeset dana poslije...Razlog je taj što je već navedena ekipa (pejo, steb i ja) poludjela i počela skakutati u ritmu koji su nam nametnuli bubnjar (dečo fenomenalno lupa po bubnjevima:) i stari (možda nikad bolji: Anton na gitari). Sve pohvale i čovjeku na bas gitari...Cane je već posebna priča...malo pospan ali definitvno ima karizmu i zna kako da probudi publiku. I tako je zabava trajala nekih 45 minuta....dečki su prašili sve stare stvari (Kreni prema meni, Ona živi na brdu, Ledeno doba, etc etc...)....nakon toga je usljedio pozdrav i bijeg sa scene...ali samo na trenutak...iako u početku slabi zvižduci su postali sve jači uz popratno "Hoćemo još!" i bend se vratio na bis...Nakon tog su otprašili još nekih 15-tak minuta starih stvari da bi prešli na pjesme s novog albuma....budući da nisam do sada čuo novi album, a ekipa na koncertu je samo lagano đuskala na nove stvari...ipak ljudi još uvijek ne poznaju dovoljno dobro novi materijal. Sve skupa koncert je trajao nekih sat i pol...završio je oko pola jedan...nakon toga je uslijedilo skupljanje ekipe i put kući pri čemu smo pokisli do kože.

Sljedeće jutro je bilo poprilično teško jer smo jedva govorili od promuklosti i osjećao se popriličan umor u mišićima od skakanja. E sad...koliko - toliko hladne glave mogu reći sljedeće: Partibrejkersi su definitivno i dalje jedan od najboljih rock bendova, i dalje se drže sviranja čistog i izvornog r'n'r u čijim se prizvucima još uvijek osjeti utjecaj crnog zvuka i ritma sa rijeke Mississipi. Unatoč godinama Cane i dalje ima karizmu kojom zrači i sa lakoćom zna pokrenuti publiku (mada je ovaj koncert jedan od slabije odrađenih što se njega osobno tiče). Anton ... čovjek je posebna priča...po meni je najbolji bend gitarist na prostorima bivše juge... čovjek koji proizvodi fantastične zvukove na gitari i koji zaista zna što je svirka i kako svirati...mislim da sve ovo što sam rekao na njegov račun definitvno pada u vodu samo ako pogledate jedan njegov nastup i koliko energije je u stanju prenijeti na masu ispred sebe...tek onda ćete shvatiti istinu:)

Ostatku benda također visoke ocjene jer za njih vrijedi isto što i za Antona samo što ne dođu toliko do izražaja...ali polako, mladi su....ima vremena i za njih:) A dečki kvalitetom svirke sigurno zaslužuju i više od pet minuta slave. Jedino razočarenje je Cane...da li su to godine uzele danak ili što već ali na sceni je izgledao poprilično umorno i bezvoljno. Možda je bio umoran od puta....a možda opet ipak vrijedi ono da vokali puno brže propadaju od ostatka benda...

U svakom slučaju van kluba su se čuli komentari kako neki "stari" bendovi ne bi trebali više svirati kada pređu određene godine i kada im albumi gube na kvaliteti... Tko zna ...vrijeme će pokazati..meni je bilo lijepo .... dapače prvi dio koncerta je bio odličan i što se mene tiče išao bi svaka dva mjeseca na njihov koncert samo da bi čuo kako dečki sviraju stare stvari...Ono što me razočaralo je da nisu odsvirali i neke klasike poput Sunca sin, Mesečeva kći ili Molitve...ali to me neće spriječiti da idem opet prvom prilikom na njihov koncert jer su oni vjerojatno jedini predstavnik arhetipskog rocka na prostorima ex Juge! Do neke nove prilike...

Danilo Berošević