Iz stampe
| 25.04.2000 'Vecernji list' Zoran Kostic Cane | ||
Zoran Kostić Cane, pjevač grupe Partibrejkers, govori uoči koncerta "Zagreb gori" Zabranit ćemo pristup ljudima vodenastih pogleda Zanima nas samo svirka, dolazimo svirati ljubiteljima ritam i bluesa, punka i ne bismo voljeli da nam se daju ikakve druge konotacije. Vjerujem da će novinari postavljati svakakva pitanja, katkad su ljudi dobronamjerni, a katkad maliciozni. Ta pitanja, Srbi i Hrvati, to me uopće ne zanima, to je postojalo prije mene, a postojat će i poslije meneTri godine nakon što su Partibrejkersi održali koncert za zagrebačku publiku u Dobovi, obližnjem pograničnom mjestašcu u Sloveniji, sudjelovanje na koncertu "Zagreb gori" 8. rujna bit će njihov prvi koncert u Hrvatskoj metropoli nakon deset godina. Tim je povodom pjevač grupe Zoran Kostić Cane dao telefonski intervju iz Zrenjanina, gdje živi sa suprugom nakon što je 1994. napustio Beograd, ostavljajući dojam da mu je izrazito stalo do toga da se na njihov nastup gleda bez ikakvih političkih konotacija. Iako su gostovanja srpskih bendova u Hrvatskoj već gotovo rutinska stvar, kao da ga prati dubok osjećaj neizvjesnosti ishoda zagrebačkoga nastupa premda nema povoda za ikakve loše vibracije. Ishitrenu izjavu iz 1990. da će na prvim izborima glasati za Šešelja shvaća kao gaf za koji bi najviše želio da se nikada nije dogodio, što se poklapa s njegovim sudjelovanjem u rockerskoj supergrupi Rimtutituki (njen je član bio i Gile iz Električnog orgazma) koja je protestirala protiv stanja u Srbiji kakvo je zavladalo početkom devedesetih. - Zanima nas samo svirka - kaže. - Dolazimo svirati ljubiteljima ritam i bluesa, punka i ne bismo voljeli da nam se daju ikakve druge konotacije. Možda malo jest da nastupamo na koncertu koji se zove "Zagreb gori" bezveze jer ljudi vole gledati s različitih strana, posebno u ovako politički osjetljivim situacijama, ali ne možemo za sve odgovarati. Samo za sebe. Vjerujem da će novinari postavljati svakakva pitanja, katkad su ljudi dobronamjerni, a katkad maliciozni. Ta pitanja, Srbi i Hrvati, to me uopće ne zanima, to je postojalo prije mene, a postojat će i poslije mene. * Očekujete li da ćete, nakon pronalaska droge kod Gileta tijekom nedavnog boravka u Zagrebu, biti pod određenim policijskim nadzorom? - Tko zna što može biti, sve je otvoreno. S ljudima se nikada ne zna. No, mi samo dolazimo svirati i pozdraviti svoju staru publiku, zajedno s novim ljudima koji također vole Partibrejkerse. To s Giletom ljudi su ovdje malo razočaravajuće primili. * Zašto? Misli li netko da mu je droga, zbog političkih razloga, podmetnuta? - Svaka stvar ima dvije strane i svatko podmeće onu za koju misli da je najbolja. * Hoćete li zbog toga obratiti posebnu pozornost na to da u vašoj blizini nema nikakvih zabranjenih supstanci ni ljudi koji bi ih mogli imati? - Što se toga tiče, mi smo odavno u tom pogledu striktni. Oni vodenastih pogleda neće nam smjeti prilaziti. Ha-ha... Bit ćemo maksimalno disciplinirani. * Zašto ste se preselili u Zrenjanin? - Upoznao sam ženu koja je bila odande, a u Beogradu ionako više nije bilo mjesta za mene. Narodna nas je glazba počela istiskivati, počeli smo se pitati koliko nas još uopće ima. Htio sam se maknuti, uhvatila me bolest... * Znate li da se sredinom devedesetih ovdje, nakon serije smrti beogradskih rockera, proširila vijest da ste i vi umrli od raka grla? - Znam za to, isto su mislili i ljudi ovdje u Srbiji. Te devedesete su grozne kako god da ih se gleda. Počele su se odjednom sa svima nama događati stvari koje više nismo mogli držati pod kontrolom. No, na muci se poznaju junaci - i seljaci. Zato smo sad mogli najbolje vidjeti tko smo i što smo. * Jesu li vaši problemi s grlom bili jedini razlog što su Partibrejkersi neko vrijeme prestali raditi ili je to bio i odraz stanja u bendu? - Bilo je to vrijeme rehabilitacije, rekonvalescencije, svih tih stvari. Promijenio sam mjesto boravka, imao sam sreću da sam upoznao svoju sadašnju ženu... Bog ne da da dobri ljudi propadnu ili ljudi za koje on nekim svojim usudom misli da se mogu popraviti. U to vrijeme nisam radio ništa, sjedio sam i razmišljao, radio neke stvari za koje prije nisam imao vremena, čitao knjige, slušao ploče... Moj se razvoj počeo prekidati oko 1987.-1988. godine. Otad više nije bilo ni čitanja knjiga ni slušanja ploča, totalno sam pao pod utjecaj centrifugalnih sila koje su me vukle i razbijale. Prolazio sam kroz situacije kad sam mislio da mi glazba šteti, da mi stvara loše vibracije, da mi od života radi nešto što ne bih htio, ali to nije istina. Glazba je dar, sreća najveća. * Što vas je vratilo svirci? - Gitarist Anton i ja, koji smo okosnica svega, osjetili smo da treba. Uspjeli smo izvući živu glavu i počeli se pitati od čega ćemo živjeti. Mi nemamo što drugo raditi, to je to! Prolazio sam kroz grozna stanja, mislio sam da su nas svi zaboravili i odbacili, još smo u to vrijeme objavili odličnu, žešću ploču "Kiselo i slatko", ali nije bilo nikakvih svirki. Odjednom smo se našli u nizu ljudi koji će nestati, ali Božjom smo voljom uspjeli pobjeći s te lopate. Partibrejkers su ipak kroz tolike godine uspjeli steći svoju poziciju zbog koje nam je lakše nego onima koji su došli poslije nas. * Zašto bend, osim Antona i vas, gotovo nema stalnu postavu? - Ne znam. Nama je dvojici najviše stalo. Teško je provesti osamnaest godina s nekim kao što smo nas dvojica. Koliko god smo različiti kao osobe, kroz glazbu imamo jednak pogled na svijet. Drugi se ljudi zasite. Moguće je i da s nama nije lako surađivati. * Zašto? - Zato što ne može nikome stati više do benda nego nama dvojici, ne dopuštamo da se glazba razvodni, da ne bude ono što treba biti. * Koliko vas dolazi u Zagreb? - Dolazimo kao četvorka: Darko na bubnjevima, Mišo na basu, Anton i ja. U velikom smo iščekivanju i vjerujemo u dobar dodir s publikom. Arsen Oremović |
||