Iz stampe
 
07.09.2000 'List Medjimurje' Zoran Kostic Cane

Beogradski Partibrejkerski gostovali u Čakovcu

Mi živimo rock and roll

Volite li rock and roll u svom izvornom, nepokvarenom, nekomercijaliziranom stanju? Aha, slušate ga? A da li ga ikada stvarno i čujete? Ne znate? Pa, dobro, gdje ste onda bili prošlog četvrtka. U The Clubu su žarili i palili ni manje ni više nego Partibrejkersi. No, dobro je da niste došli. Samo bi stvorili pretjeranu gužvu i smanjili ekipi (starijoj ali odabranoj) njihov prostor. Želim reći da je bilo fenomenalno.

Ljudi koji poznaju njihovu glazbu napunili su The Club baš onak najljepše, a bend koji iza sebe ima skoro dva desetljeća postojanja odradio je koncert za svaku pohvalu. Danas, kičmu Patribrejkersa čine Zoran Kostić Cane, frontman i Nebojiša Antonijević Anton, jedan od najboljih beogradskih gitarista. Oni su ujedno i jedini članovi iz originalne postave što znači da zajedno sviraju već punih osamnaest godina. Legende YU rocka, pozvane su u Zagreb na ovogodišnje izdanje tradicionalnog koncerta "Zagreb gori", a u sklopu tog posjeta Hrvatskoj stali su (valjda zbog ljepote našeg kraja i sezone berbe grožđa) u Čakovcu. Hvala njima i hvala Levome koji ih je i ugostio. Frontman Cane bez problema je pristao na interview.

* Da li ste kao i tijekom vašeg prošlog gostovanja u Hrvatskoj imali problema s papirologijom, tj. radnim dozvolama?

- Ma, sve imamo. Od velikog papira do najsitnijeg papirića, tako da je papirologaja za birokrate spremna da ih nahrani. Mi smo tu još malo i vraćamo se odakle smo i došli. Svakim satom sve smo bliži povratku kući.

* Na čiji ste poziv došli u Hrvatsku?

- Pozvao nas je Tomislav Petrović Krešimir...II (smije se). Trebali smo imati tri nastupa: u Splitu, ovdje u Čakovcu i sutra (petak) na velikom koncertu "Zagreb gori", no Split je propao. Ipak je to dug put i jedno veliko drkanje.

* Kako se osjećate pred gostovanje u Zagrebu gdje ste uvijek imali publiku, ali dugo niste nastupali?

- Danas nam je Zagreb sve dalje i dalje. Nekada smo u Zagrebu imali više fanova nego u Srbiji. Kako je to rekao Miloš Crnjavski: "Sve što je bilo dobro za Srbe, dolazilo je iz Zagreba". I našu je prvu ploču objavio Jugoton, a danas...prođeš granicu i moraš se voziti dva sata da negdje staneš na kavu...sve je razrušeno, jebi ga...to je politika, to je iznad nas. Znaš, moja partija je partija brejkersa. Teško je kad si navinut na neometane kratnje. Te granice su nam smanjile prostor. Osjećam se kao sokol u kavezu za "đivdžane".

* Što su to đivdžane?

- To su ti male ptice...vrapci.

* Početkom devedesetih kao bend upali ste u svojevrsnu krizu i došlo je do gotovo jednogodišnjeg raspada. U to doba umro je i Milan Mladenović iz EKV-a. Koliko je ta kriza posljedica tog događaja, a koliko nekih drugih stvari?

- Milan je bio moj veliki prijatelj. Onako znaš, bio je stariji frajer...ja sam uz njega odrastao. Tamo '91 snimili smo zajedno antiratnu pjesmu "Rimtitituki", vozili se kamionom po Beogradu i pjevali "Mir brate, mir!". Onda smo napravili jednu pjesmu za album "Kiselo i slatko", koji je na neki način odraz te krize i jedno od naših najboljih djela. Razbijanje. On je tada umro, a i ja sam imao zdravstvenih problema sa žlijezdama.

* Zato si se, 1995. okrenuo Bogu?

- Prišao sam vjeri. Jebi ga, spašavao sam što se dalo spasiti. Znaš, kad si mali onda se razgrađuješ, a kad preživiš tu mladost onda skupljaš što ti je ostalo. Život ti je fora, jedna velika istina. Ne dobiješ što želiš, već ono što te zapadne. Bilo je to jebeno vrijeme. Morao sam se očistiti. Znaš ono kad ti je dosta pjevanja, dosta ti je publike, sve ih mrziš. Tisuće ljudi ti dolazi na koncerte, a tebi nije gušt. Sve je počelo nestajati, počeli su nestajati moji prijatelji, a nigdje ne vidiš kraja tome. Moraš se malo odmaknuti da ostaneš normalan. Napravili smo veliki povratak koncertom na Tašmajdanu u Beogradu 1996., pred deset tisuća ljudi. Što se tiče vjere, tada sam shvatio da smo mi ortodoksni rokenroleri. Bila je to lijepa stvar, da bi poslije opet utonuli u svoj mrak iz kojeg je samo na trenutak bljesnulo. Iskrica.

* Svirate već skoro dvadest godina i svo to vrijeme ste ostali dosljedni sebi i svojem rock izražaju. Koliko ste izgubili ili propatili zbog svoje dosljednosti?

- Nevjerojatno je to kako nesvjesno uđeš u neku fazu koja je jača od tebe. Uhvatiš se kako sam sebe promatraš u svim tim stanjima i sranjima. Ne možeš vjerovati. Svatko priča, svatko i nitko, sve se kaže i ništa se ne kaže. Oko tebe vlada neka loša psihoza, živimo u obmanama. Onda se skrasiš negdje, imaš ženu, obitelj ...to te smiruje.

* Znači obitelj te smiri, pa onda staneš za mikrofon i postaješ...?

- Kako da ti kažem...promjeniš energiju. To je profesionalizam. Ja volim to raditi. Volim podijeliti svoju sreću s publikom. Mi tako živimo cijeli svoj život. Znaš, nijedno djelo nije vrijedno ljudske žrtve. Ako djelo zaboravi svog autora...nije dobro...znači da je demonsko. Djelo treba nadživjeti autora, dati mu neku drugu sliku, drugu dimenziju. To je mitologija rocka. Stvar je u tome da treba pronaći pravu mjeru. Nije fora napisati stih koji se rimuje. Čovjek mora raditi ono što zna.

* Što bi ti bio da nisi glazbenik?

- Vjerojatno bi bio kriminalac. Mrtav kriminalac, eto što bi bio.

* Sutra nastupate u Zagrebu. Sjećate li se otprije Rundeka, Bareta, Prlje i ostalih glazbenika s kojima ćete svirati?

- Sjećamo se. Zadnji put smo si rekli "Doviđenja". Nije ono, da se čujemo svaki dan, ali kad se sretnemo pozdravimo se i popričamo. Evo, sad tebe vidim prvi puta u životu i pričamo. Zamisli da te zovem telefonom...

* Nemoj, nego rađe mi reci kako je u Beogradu?

- Zajebano.

* Šta je zaj....?

- Dođi pa vidi. Zajebano je, jer je teško vrijeme. Stalno izbori. Svako malo neka pobuna. Eto kako je.

* Pa ima valjda i dobrih stvari?

- Ima. U dvadeset i šest gradova gdje je pobijedila opozicija. Agencija nezavisnih muzičara (ANM) organizira koncerte po njima.

Ma, nemoj se ti brinuti za to. Imate vi ovdje lijepi brežni kraj. Međimurci pozdrav i sretna berba!

To je rekao Cane i otišao napuniti trbuh prije tonske probe. Oko 22 sata počeo se puniti i podrum CZK-a. Studenti s kraja osamdesetih skoro su proplakali od sreće uživajući u atmosferi i prisjećajući se kako je to nekada izgledalo. Baš kao što je rekao Cane: "Jedna iskra i onda opet toneš u mrak." Među 350 znatiželjnika našao se i Željko Pavlic, saborski zastupnik HSLS a. Kvalitetna glazba za kvalitetne ljude. I zato, ako vas netko drugi puta pita šta rade Partibrejkersi u Čakovcu, recite im: "Sviraju rock and roll!"

(zabilježio i snimio Marko Puškadija)